YOUTH IMPACT: ISTRAŽIVANJE
U sklopu europskog projekta Youth IMPACT, koji Hrvatski savez slijepih provodi zajedno s partnerskim krovnim organizacijama iz Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Cipra, provedeno je opsežno istraživanje o tome što udruge osoba s oštećenjem vida danas mogu ponuditi mladima – i što im još nedostaje. U istraživanju je sudjelovalo 42 od 53 udruga, što predstavlja visokih 79 posto odaziva, a cilj je bio dobiti realan uvid u usluge koje udruge pružaju, potrebe mladih i područja u kojima organizacije trebaju dodatnu podršku.
Rezultati pokazuju da udruge, promatrane kao cjelina, mladima najviše nude pristup asistivnoj tehnologiji, savjetovanje u području ostvarivanja prava, razvoj socijalnih vještina te prilike za druženje i umrežavanje. Istodobno, najmanje se pruža učenje Brailleova pisma, psihološka podrška te profesionalno usmjeravanje i podrška za zapošljavanje – upravo ona područja koja mladima dugoročno najviše znače u procesu osamostaljivanja. Kada je riječ o potrebama samih mladih osoba s oštećenjem vida, udruge u svim zemljama najviše ističu važnost uklanjanja fizičkih i društvenih barijera, prilagodbe okoline, podrške obiteljima te savjetovanja o pravima. Obrazovna podrška procjenjuje se kao područje u kojem mladi trebaju najmanje dodatnih usluga.
S druge strane, udruge najviše trebaju osnaživanje u području pristupačnosti, suradnje s institucijama, borbe protiv stereotipa i zagovaranja prava mladih na tržištu rada. Najmanje podrške im je potrebno u praćenju vlastitih rezultata, što upućuje na to da organizacijski temelji postoje, ali nedostaju ključni resursi za sadržajan, specijaliziran i kontinuiran rad.
Kada se rezultati analiziraju po državama, razlike postaju jasnije. Hrvatski sustav najviše je usmjeren na rad s obiteljima, razvoj socijalnih vještina, pripremu za zapošljavanje i osiguravanje asistivne tehnologije. Ipak, malo se ulaže u učenje Brailleova pisma, obuku orijentacije i kretanja te psihološku podršku, uglavnom zato što su te usluge u Hrvatskoj koncentrirane u specijaliziranim školama. Mladi pritom izražavaju najveće potrebe za pristupačnom okolinom, podrškom u ostvarivanju prava i psihološkom pomoći, dok udruge za vlastito jačanje najviše traže podršku u zagovaranju i suradnji s institucijama.
U Bosni i Hercegovini udruge općenito pružaju najmanji opseg usluga. Najviše rade na obrazovnoj podršci, dok gotovo uopće ne mogu ponuditi psihološku pomoć, asistivne tehnologije niti podršku u prelasku na tržište rada. Mladi u BiH najviše trebaju pristupačnu okolinu, razvoj svakodnevnih vještina i pomoć u ostvarivanju prava, a same udruge navode da im najviše nedostaje suradnje s institucijama i kapaciteta za uklanjanje barijera i borbu protiv stigme.
Crnogorske udruge najjače su u savjetovanju o pravima, obuci orijentacije i kretanja, psihološkoj podršci i osnaživanju mladih za samozastupanje. No slabije podupiru obitelji, obrazovanje i prijelaz na tržište rada. Mladi najviše trebaju pristupačnost, psihološku pomoć i podršku u savladavanju svakodnevnih vještina, dok udruge najviše traže jačanje međusektorske suradnje i zajedničkih rješenja s institucijama.
Slovenske udruge pružaju najrazvijeniji i najraznovrsniji sustav podrške, posebno u području svakodnevnih vještina, asistivne tehnologije i socijalnih kompetencija. Najveći nedostatci u Sloveniji tiču se psihološke podrške, prijelaza iz obrazovnog sustava na tržište rada i profesionalnog savjetovanja. Mladi najviše trebaju pomoć u ostvarivanju prava, podršku obiteljima i obuku orijentacije i kretanja, dok udruge za sebe traže više podrške u motiviranju mladih na sudjelovanje te u uklanjanju barijera i borbi protiv predrasuda.
Konačna analiza otkriva jasnu zakonitost: jaz između potreba mladih s oštećenjem vida i kapaciteta udruga koje im pružaju podršku najveća je prepreka njihovu aktivnom uključivanju. Mladi dolaze tražeći psihološku pomoć, profesionalno usmjeravanje, mogućnosti za razvoj i samostalnost, a udruge im najčešće mogu ponuditi tek osnovne programe koje uspijevaju održati uz ograničene resurse. Posebno je znakovito da udruge s većim brojem mladih članova češće prepoznaju vlastiti nedostatak znanja i potrebu za dodatnim edukacijama, što upućuje na to da interes i motivacija mladih postoje, ali su kapaciteti organizacija nedostatni.
Upravo zato Youth IMPACT kao projekt ima jasnu ambiciju: osnažiti udruge kako bi postale suvremeni, stručni i privlačni centri za mlade s oštećenjem vida. To uključuje profesionalizaciju psihološke podrške, sustavnije podučavanje Brailleova pisma, jače povezivanje s institucijama i uklanjanje fizičkih i društvenih barijera, ali i razvoj vještina samozastupanja koje mladima omogućavaju ravnopravno sudjelovanje u društvu.
Ako se udruge adekvatno osnaže, mogu postati mjesta na kojima se gradi samopouzdanje, razvija samostalnost i stvaraju budući lideri. Mladi s oštećenjem vida nisu pasivni primatelji podrške, nego potencijal koji čeka da bude prepoznat. Pitanje koje ostaje otvoreno jest hoće li društvo u cjelini – kroz institucije i udruge – tim mladim ljudima dati alate kojima će vlastite ambicije pretvoriti u stvarnost.